Svijet umjetnosti i inspiracija

Za početak, želim se izviniti na svojoj smjelosti da pišem nešto o umjetnosti, jer smatram da za to nemam nikakvo posebno pravo, ali možda će vam moje misli u nečemu pomoći, a onda će sve ovo imati smisla.

Za početak, par riječi o meni...

Rođen sam 1964. godine u Bratislavi. Od malih nogu priroda je bila mjesto gdje sam se osjećao najbolje. Prvo su to bile šume Malih Karpata, a kasnije, kada sam otkrio čari planinarenja, Visoke Tatre, gdje sam kao dječak iz nizine provodio mnogo vremena. Kasnije su to bili Kavkaz, Alpe, a na kraju i Himalaji. Zahvaljujući svom poslu reportera, proputovao sam svijet uzduž i poprijeko, vidio sam ratove, patnju, ali i radost običnih ljudi, među kojima se osjećam najbolje.

Vrhunac je bilo moje Putovanje oko svijeta za osamdeset dana. Uvijek me pratio fotoaparat ili kamera.

Crtao sam i slikao od rane mladosti.

Pohađao sam vikend atelje Júliusa Kollera. S obzirom na zahtjevnost mog posla, dugi niz godina za sistematsko stvaranje nije bilo ni vremena ni mira.

To se, međutim, promijenilo.

Prije četiri godine, moja djevojka Tinka i ja preselili smo se u kućicu na osami u divljini Muránske planine, i tu mi se otvorio moj šareni svijet koji sam godinama nosio u srcu.

Pastiri, drvosječe, jednostavni i stvarni ljudi iz planina, to je sada moj svijet i moja inspiracija. Svoje stvaralaštvo karakterišem kao naivnu umjetnost, iako polazi od stvarnog pejzaža i ljudi u njemu, ja bilježim ono što se odražava iz moje nutrine.

Pejzaži i ljudi u njima su odraz moje duše... tako ja to vidim... i vjerujem da će u svakoj slici ostati komadić mene...

A sada, krenimo u potragu za putem...

Sigurno neću reći ništa novo, ali temelj svega je zanat. U slučaju bilo kakvog likovnog izražavanja, čovjek bi prvo trebao savladati crtanje. Za nacrtati čovjeka, drvo, konja ili psa, nije potreban božanski dar, dovoljno je samo pronaći predložak, uzeti olovku, papir i crtati. To je taj osnovni zanat; čak se i stolar prvo mora naučiti poslužiti pilom, zabiti ekser... prvo napravi stotinu jednostavnih polica, a tek s vremenom počne razmišljati o složenom namještaju.

Isto vrijedi i za slikanje. Mislim da zanat može savladati svako ko želi i ko je dovoljno uporan. I eto nas blizu tog puta, odnosno, bolje rečeno, blizu potrage za njim.

Današnje vrijeme je veoma brzo, svako želi sve, i to najbolje odmah.

Na internetu postoje stotine uputstava kako naučiti slikati. Naravno, sigurno neće škoditi pogledati te videozapise, posebno samoucima, među koje ubrajam i sebe. Oni imaju svoju vrijednost, pogotovo na samim počecima, ali ako mislite ozbiljno, uz svakodnevno slikanje treba i mnogo razmišljati. Mogućnosti likovnog izražavanja su praktično neograničene, i zato je teško pronaći ono svoje.

Neću pametovati, reći ću vam kako ja to radim.

Čitam sve o likovnom stvaralaštvu što pronađem, gledam slike, razmišljam i slikam. Živim na Muránskoj planini u divljini. Susrećem se s ljudima iz planina, s visoravni, i zato sam odlučio da i moje stvaralaštvo mora biti takvo kao i okruženje u kojem živim. Smislio sam ciklus Ljudi s visoravni.

Za godinu dana naslikao sam 40 slika. Prvo su to bila ulja, ali postepeno sam prešao na akril, jer slikam u slojevima, a akril mi, zbog brzog sušenja, više odgovara.

Pronašao sam svoj put, nikoga ne kopiram, nazivam ga naivnim jer ne volim ograničenja i pravila... naiva, to je sloboda. Stvarne ljude i pejzaž prilagođavam svojim zamislima, ne moram slikati čisti realizam, za to imam fotoaparat ili kameru...

Najvažnije mi je to što pri svakoj novoj slici osjećam radost i uzbuđenje, osjećam da napredujem i da mi taj moj put daje jasan smjer...

Eto, to je otprilike sve što sam htio napisati, molim vas, nemojte to previše strogo ocjenjivati... slikanje je radost i trebalo bi biti vrlo lično.

Ako u svojoj slici ostavite komadić sebe... onda vaše vrijeme i rad imaju smisla...